Sanjala sam opet da ja nisam ja...
Sanjala sam opet da ja nisam ja. Da svet oko mene i nije svet u kome zivim. Hologram, vrlo dobar sa neviđeno dosadnom tematikom. Svi smo ljudi, obični i uglavnom preokupirani sopstvenim mizerijama. Sanjala sam da ja nisam ja. I da je moje mesto među ljudima počelo da bledi. Sanjala sam da sam izbledela slika nečega što sam bila, nečega što jesam, a pogotovu nečega što želim biti. Ima li sve to smisla?
Osećam se kao čaura srebrne bube iz koje neko neprestano izvlači nit, a te niti biva sve manje i bojim se šta će se desiti kada jednom konačno nestane potpuno, zauvek...
Kako je nekada bilo lako pisati. Sednem i iskalim sav bes ove planete na nedužnom papiru ili nedužnoj tastaturi. A danas, prosto pišem na silu. Mučim i sebe i ova slova da izađu i kažu nešto što bi meni značilo. Da li je moguće da više nemam šta podeliti ni sa svojim najiskrenijim prijateljem?
Ja ne znam šta da radim više u životu! Sve mi je postalo dosadno, izvikano, prolazno i nebitno mog vremena i truda. Sve ljudske reakcije su mi poznate, sva osećanja već izlizana, ljudi krajnje prozirni i površni. Da li ja imam možda previsoko mišljenje o sebi ili je jednostavno ovaj grad postao suviše mali za mene? Da li me to čeka gde god odem?
Bgd, 6.2.2004
Otisla sam...