Momenat kada su stale ljuljaske…
Sedim u jedan sat po ponoci u basti, iza stare vremesne kuce i slusam zricke. Svetla neona zamenila svece, a poglede zarobilo nebo. Sedim i potvrdjujem postojanje sebe. Njisem se lagano u ritmu srca i uzivam...
Vise nego tuce brojeva i ti si tu...
Glup razgovor, krajnje glup, uzivamo i u tisini osmeha. Reci su nebitne, srca govore za sebe...prica plovi...I opet reci povremene, neverica i delirijum srece...Danas, da danas ce se sve vratiti na svoje, moje i tvoje...Osecam te svakim treptajem tvojih glasnih zica. Osecas me svakim mojim bezuspesnim pokusajem da produzim razgovor. Kome se i ti smejes i mene bodris...da trajemo...
Moram reci i rekoh “cao”. Jedan klik i promena trake. Evo mene ponovo u praznoj basti pod, sjajem sveca, zamisljena vise nego obicno, pitam se...? Da li dovoljan samo glas da pokrene ljuljasku srece...?
svidja mi se kako jednostavno opisujes tako mocne stvari
Autor kiki — 01 Jun 2007, 01:25
Stvarno lepo napisano :) veliki pozdrav !!!
Autor dmc — 01 Jun 2007, 12:19
trebalo bi da se baviš pisanjem ozbiljnije,dopada mi se i mislim da bi imala dosta čitalaca.vrlo je nežno,jasno ,ostvarena je neposredna veza sa čitaocem ,fino i lako ga uvlačiš u svoj svet
Autor goca — 01 Jun 2007, 16:45
hvala narode...znaci...
Autor tasha — 01 Jun 2007, 18:07