Momenat kada su stale ljuljaske…
Sedim u jedan sat po ponoci u basti, iza stare vremesne kuce i slusam zricke. Svetla neona zamenila svece, a poglede zarobilo nebo. Sedim i potvrdjujem postojanje sebe. Njisem se lagano u ritmu srca i uzivam...
Vise nego tuce brojeva i ti si tu...
Glup razgovor, krajnje glup, uzivamo i u tisini osmeha. Reci su nebitne, srca govore za sebe...prica plovi...I opet reci povremene, neverica i delirijum srece...Danas, da danas ce se sve vratiti na svoje, moje i tvoje...Osecam te svakim treptajem tvojih glasnih zica. Osecas me svakim mojim bezuspesnim pokusajem da produzim razgovor. Kome se i ti smejes i mene bodris...da trajemo...
Moram reci i rekoh “cao”. Jedan klik i promena trake. Evo mene ponovo u praznoj basti pod, sjajem sveca, zamisljena vise nego obicno, pitam se...? Da li dovoljan samo glas da pokrene ljuljasku srece...?